Za dva mjeseca će biti tri godine da sam prvi puta došla u Vlašku i upoznala Berislava.Nagovorila me moja prija Jovanka kojoj je trebalo par mjeseci upornosti da pođem s njom na terapiju.
Vidjela je u kakvom psihičkom stanju sam bila i zbog toga je bila uporna. Sada joj samo mogu zahvaliti što je bila uporna. A moje psihičko stanje je bilo takvo da sam samo razmišljala na koji način da okončam ono mučenje od života. Nakon teškog djetinjstva, ne zbog siromaštva, već zbog majke koja je rodila nas četvero djece, tri brata i ja. Otac koji je sa svojih 40 god. postao 100%-tni invalid nije imao pravo glasa jer smo živjeli od njegove minimalne invalidske mirovine. On nije imao snage boriti se sa njenim izljevima bijesa. Povremeno je ona sezonski radila. Teško joj je bilo to sve podnijeti,a ja kao žensko dijete morala sam preuzeti sve kućne obaveze. A kad nešto nisam napravila onda se znalo što slijedi,jer batina je iz raja izašla. Školske obaveze smjela sam raditi samo kad svi odu spavati ,poslije 22 sata. Poslije završene srednje škole došao je brak.
Nakon dvije godine i prvo dijete-kćer.Tatina princeza. Razvili su takav odnos u kojem nije mama imala pravo glasa i ne treba ju slušati.I takav odnos su imali sve do njegove smrti. Iako se vidjelo na njemu da fizički propada, nikad ga ništa nije bolilo. Svi nalazi su bili uredni. Nije htio ići doktoru jer ga nije ništa bolilo. Mjesto njega sam išla ja i tražila uputnice i uvijek uz veliki napor ga uspjela dobiti da odemo na pretrage. Jednu noć se samo srušio, a sin i ja mu nismo uspjeli pokrenuti rad srca. Na dan sahrane i to u vrijeme dok nikoga nije bilo u kući, pljačkaši su provalili u kuću i opljačkali sav novac i zlatninu. A samo je jedna osoba uz sina bila kad su novac sakrivali. Dodatni stres doživjela sam od kćeri i zeta koji su zahtijevali da prodamo kuću i novac podijelimo. Moj suprug je vjerovatno predosjećao da mu se bliži kraj pa smo isplatili kćer i zeta. Njemu su rekli da su zadovoljni sa onim što su dobili, ali kad je prebrzo umro promjenili su mišljenje i tražili da prodam kuću i da novac podjelimo. Mene su optužili da sam kriva što je tata umro jer sam ja živjela na njegovoj grbači.
Kad je meni bilo 40god. stradala sam dok smo gradili kuću i bila sam nepokretna punih šest mjeseci jer između šest preloma koja sam dobila bila je fraktura kičme u lumbalnom dijelu. Iako su mi liječnici rekli da ću od sada biti u kolicima, uspjela sam se oporaviti i ponovo sam počela raditi nakon dvije godine. Znam da je kćer izgubila oslonac u životu i izvor financiranja i nije se mogla pomiriti s tom spoznajom. To je bio njen prvi veliki gubitak u životu i nekoga je trebala pokriviti .Majka je bila nužno zlo s kojom nikad nije bila zadovoljna u životu. Ali majka nikad ne napušta svoje dijecu što god da su napravili. Oprostila sam sve što su učinili,a bilo je toga još.
Poslije mi je i sin priredio još veću bol kad mi je jednog dana saopćio da ne mogu više živjeti pod istim krovom sa njegovom suprugom i njim. Kada sam mu rekla da su sve laži kojim ga je njegova supruga uvjeravala, nije vjerovao meni , nego njoj. Nakon dvi godine mi je priznao da je pogriješio, jer ona više nije mogla sakriti da je psihički bolesnik. Ja sam izašla iz kuće i živim sama već tri godine. Osjećaj da su mi rođena djeca okrenula leđa, strašno je težak osjećaj i ponižavajući. Raditi moram jer sa mojom mirovinom tek platim tekuće troškove. A moram priznati da sam sretna što smo sin i ja uspjeli održati poduzeće koje je moj pokojni suprug osnovao sa još tri prijatelja.
Snagom srca sam uspjela prevladati svu gorčinu i strahove koje sam imala. Jedan od strahova je bio i motor mog sina.Imao je i dvije velike nesreće iz kojim je izašao bez težih posljedica. Kada sam vidjela da se opet sprema na vožnju ja sam se uspaničila i svaki put umirala od straha dok se ne vrati. Od svih tih stresova dobila sam dijagnozu Angina pektoris, visoki tlak i još neke dermatološke probleme.
Kćer je počela dolaziti k meni jedan puta godišnje, samo za moj rođendan jer su djeca molila da idu baki. Kasnije je unuk imao prvu pričest, unuka svetu potvrdu, pozvali su samo mene. Ove godine unuka je slavila 18-ti rođendan i prvi puta smo pozvani svi i sastali se kao obitelj nakon sedam i pol godina.
Ove godine na snimci kralježnice vidljivo je da su mi iskočila tri diska, oštećeni su svi živci koji vode u noge. Doktor se čudio kako uopće mogu hodati i sa štakom. A ja se nedam. Ja sam ponovo baka koja se bori za sebe, uživam sa svojim unucima. Snaga srca mi je pomogla da ne odustanem od života, promjenila moj pogled na život i pokazala mi jedan novi, ljepši osjećaj.
Slavica Cigrovski