Kada bi trebao definirati jedan pojam,vjerujem da bi naj teže objasnio riječ Prijateljstvo. Na svijetu je naj teže objasniti definiciju Prijateljstva. To nije nešto što če se naučiti od drugih,to nije štivo koje se ući u školi.
Jer,ako niste naučili smisao prijateljstva,onda niste naučili ništa.
Prijateljstvo obilježava život,trenutak,dan,radost i tugu,i to možda daleko bolje i dublje od ljubavi…ljubav se može pretvoriti u opsesiju,a prijateljstvo ostaje uvijek na dijeljenju.
Kako dolazi do prijateljstva……,pa smatram da ništa nije slučajno u životu,več da su neke stvari predodređene da se jednostavno dese,pa tako i ovo poznanstvo ,a danas istinsko i iskreno prijateljstvo sa mojim frendom Berislavom Hermeščecom.
Razmjenjeni telefonski brojevi tada,nakon 18 godina ostali su i danas isti,naši razgovori u sitne sate u početku gradili su temelje današnjeg prijateljstva,sve do konačno skupljene hrabrosti i povjeravanja Berislavu mog tadašnjeg problema,koji vjerujte nije bio ni malo bezazlen,kako za mene,tako i za moju obitelj.
Povjerenje je palo na plodno tlo,i da ne ulazim u sve sfere i detalje tadašnjeg problema,mojeg problema,reći ću da je problem bio okultne naravi.
Bez imalo pitanja,bez imalo razmišljanja,u jednom razgovoru Berislav daje opis osobe do u tančinu koja sa još par osoba želi uništiti nešto meni sveto,a to je obitelj.
Moj problem tada postao je problem i mog prijatelja Berislava……………………
Uslijedili su posjeti Vlaškoj,brojne meditacije,Reiki,Bioenergija,razgovori…..
Cijelo to vrijeme Ja nisam shvaćao o ćemu se radi i zbog čega sve to,a moj frend Bero svaki puta tokom našeg posjeta(Tanja ,Iva i ja) skidao je nabaćene uroke sa moje obitelji,iskreno,Ja to nisam znao.
Poslije svakog posjeta i druženja sa Berislavom,osjećali smo energiju,slobodu,olakšanje….ali nakon par dana priča se ponavljala i vračali bi se na početak…frend nije odustajao. Znam samo da me jednom jedini puta upitao…frende možeš li….tu je nastala prekretnica svega….čovjek me nazvao Frendom,Prijateljem,…taj moj frend ne odustaje,ne diže ruke od mene i obitelji već još upornije kreće naprijed ne razmišljajući o sebi,ne štedeći sebe……
Skoro tri godine trajala je agonija,koja je ovjekovjećena slavolukom pobjede i jednim čvrstim istinskim prijateljstvom.
Nakon te tri godine počele su se dešavati normalne,ljudske stvari,stvari koje su imale smisla,stvari i događaji sa podlogom i argumentima,stvari koje smo razumjeli.
Dakle,predmeta koji veze nemaju sa stvarnošću nestali su zahvaljujući Berislavu i još jednoj osobi koja je uvelike pomogla sa smjernicama,i znam da se Berislav neće ljutiti što sam je spomenuo.
Obitelj je ponovno imala jezgru,nukleus,cjelinu.
Ako sad zahvalim Berislavu na ovom djelu,onda par sljedećih istina donijet će frendu ime ulice,a tada slijedi i kip u njegovu čast.
Prijateljstvo više nije bilo upitno,no izgrađeno je jedno neviđeno povijerenje,povijerenje i vjera,jer,možete imati poštovanja za nekoga, ali ako nemate povjerenja, prijateljstvo će se raspasti.
Tako je bilo sa Tanjom i njenim kalcifikatom u ramenu,koji nije dozvoljavao pomak ruke,a samo podizanje iznad glave bila je totalna utopija.
Bolnica Šalata,Božidarevićeva i udarni valovi,Sesvete i fizikalna terapija…jedno veliko ništa,osuđena na nož i operaciju koja ne garantira funkcionalnost ruke 100%.
Volim reći…bolest je samostan koji ima svoj red, svoju askezu, svoje tišine i svoja nadahnuća.Siječam se na desetke ne prospavanih noći,mase analgetika,injekcija,blokada,imobiliziranja ramena,no sve je bilo uzaludno i besmisleno.
Kako je bolest sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna,poziv frendu riješava problem.
No ovaj puta frend raspolaže sasvim meni nepoznatim oružjem….Snaga srca….
Tog dana upoznajem i sinergiju mog frenda,osobu naj toplijeg zagrljaja…Ivanu…mog frenda.
U nepunih pet minuta razgovora,pogleda između Berislava i Ivane, i konstatacije same Ivane da točno osječa koje je rame u pitanju i odakle bol proizlazi,Berislav doslovno naređuje Tanji da digne ruku…..ruka se podiže,ali podiže se iznad glave,tada još razmišljajući,meni baš ništa nije bilo jasno,a Tanji pogotovo.
Taj dan slobodno mogu nazvati danom D”,taj dan usmjerio je naše živote i stajališta sasvim drugim tokom.
Svaka izgovorena rijeć Ivane i Berislava taj dan,doslovno je upijena….no slijed ide dalje.
Rekli bi…Vrag nikada ne spava,tako je na red došao i moj tast,čovijek kojem je neke stvari doista teško objasniti,a od njegova nauma pokušati ga odgovoriti,jednako je pomicanju planine.
Činjenica je da stariji ljudi žele ličiti na mlađe,kakvi su i bili u mladosti,ipak,želje su jedno a mogučnosti drugo.
U želji da impresionira sebe i svoje mogučnosti,pad sa ljestava i lom noge bili su neizbježni,evidentno neizbježni.
Naposljetku, suština poraza nije u tome gubimo li igru, već kako gubimo, što s time dobivamo, čemu nas je poraz naučio i kako nas to mijenja. Gubiti na određeni način znači – dobivati.
I tako je tast dobio par šrafa…nažalost,i čelićni fiksator.
Sa laičke strane lom je reči ću bio ružan,ali nikako nije upučivao da bi živac stopala počeo odumirati i da će stopalo doslovno visjeti,što če reći….stopalo nema funkciju.
Bio je to šok za sve nas,pomiriti se sa činjenicom da će hodanje biti moguće jedino uz pomoć štaka bolo je ne zamislivo…..-terapije,toplice,ispitivannje reakcije živca na ubod,ne znam šta sve nije isprobano….ali ovogputa moja riječ je bila prva i posljednja…Berislav….doslovno sa moje strane bio je postavljen ultimatum…ili češ me poslušati i krenuti put Vlaške ili nečeš hodati.
Treba li pisati o ishodu????????
Nakon tri terapije tast je sa stopalom micao gore-dole,nakon djelovanja Berislava srcem tast odbacuje jednu štaku….pokrete i vježbe koje je savjetovao Berislav uklonili su pomoć i druge štake…..
Berislav je ponovno oživio srce i dušu čovjeka koji ponosno koraća svojim Zagorskim zelenim bregima,obilazeći svoj vinograd,vrt i vočnjake.
Ipak,sreća je nekako neću reći kratkog vijeka,ali da je prevrtljiva,je.
Rutinsko vađenje krvi,tasta upučuje na hospitalizaciju…feritin 1200,zašto?uzrok?masa pitanja a nema odgovora…pregled za pregledom,mase nalaza,punkcija prsne kosti,i na kraju brod počinje tonuti,,,dijagnoza Plazmacitom,ili jasnije rećeno leukemija.
E sada da ne zvući kao kakav paradoks…..
Ni u jednom trenu,ni u jednom momentunije bilo mjesta panici….Ovog puta i Berislav i Ivana bili su upoznati sa cijelim slučajem ljećenja i cjelokupnom dijagnozom….
Dogovor i odluka ovo dvoje ljudi,Berislava i Ivane bio je djelovati odmah,dok je tast u bolnici.Kako sam već u to vrijeme prošao par tretmana djelovanja Ivane i Berislava,odluka Berislava bila je djelovanje preko mene na tasta….
Prilikom svakodnevnih posjeta tastu,došao je i dan istine…uslijedio je poziv prema Berislavu bez da je tast išta znao.
Rekli bi,jedan sasvim obićan dan,no kako za koga….frend je samo rekao—frende jesi spreman—-,rekoh jesam….koliko god se trudio ne razmišljati,to je u ovoj situaciji bilo nemoguće.Zašto?…u glavi kola ona magićna rijeć “SPREMAN”…spreman na šta ,koga,kada,gdje,uostalom šta će se desiti….misterij nad misterijima….
Ljudi moji,ne znam,niti želim znati kako je kada te pogodi i probije zrno naj močnijeg kalibra,energija,udar,sila..ne znam kako da to nazovem,osječaj je bio da me netko propucao i da svakog trena trebam pasti…gotovo je…
Enrgija Berislava i Ivane u tom momentu bila je ne mjerljiva,moj blijedi izraz lica,trenutni umor i pogled,dao je “samo”naslutiti kroz šta sam u jednom trenu prošao…kaos,šok i nevjerica.
Tast,koji je sjedio,odjednom izrazi želju za povratkom u sobu,uz komentare…ne osjećam se dobro,vrtoglavica,umor,i pospanost.
Noge je jedva vukao,normalnog hoda nije bilo…..a osjećaj kod mene odjednom suprotan…veseo,pun neke pozitivne energije,osmjeh na licu,doslovno nova osoba.
Tretmani u bolnici bili su skoro svakodnevno,…..humanost,dosljednost,principijelnost i požrtvovnost Ivane i Berislava nije imala granice,nisu birali vrijeme,mjesto,dan….njihovo geslo bilo je —-NEMA PREDAJE,IDEMO DALJE—
Daljnji nalazi pokazivali su feritin u laganom opadanju,ništa spektakularno,ali i male stvari vesele.
Tast je otpušten iz bolnice sa dijagnozom Multiplimijeloma u mirovanju.
Kako jabuka ne pada daleko od stabla,Tanji pri UVZ pregledu uočavaju povećane limfne čvorove,putevi naši vode nas u Institut za tumore…..dijagnoza….povečani limfni čvorovi ispod pazuha,cista na desnoj dojci i limfni čvorovi na štitnjači,dok kod mene aritmija.
Svi koji se rode imaju dva državljanstva, u kraljevstvu zdravih i u kraljevstvu bolesnih. Iako preferiramo da koristimo samo dobru putovnicu, prije ili kasnije svako od nas mora, barem na kratko, biti građanin i onog drugog mjesta.
Svijet i život odjednom postaju okrutni,udaraju gdje naj više boli…nezahvalno mjesto. Mjesto koje puno traži, a slabo nagrađuje. Umorni ste jednostavno od toga što živite u njemu. Umorni ste od toga jer previše volite, previše vam je stalo, previše dajete svijetu koji vam ništa ne vraća. Umorni ste od ulaganja u neizvjesne ishode. Umorni ste od nesigurnosti. Umorni i sivi od bremena života.Obitelj je postala vojska slomljenih srca i bolesnih duša,osjećaj je jadan.
Tama ne može otjerati tamu, samo svjetlost to može učiniti. Mržnja ne može otjerati mržnju, samo ljubav to može učiniti,a to su učinili za moju obitelj dva frenda,dva prijatelja Ivana i Berislav……i ponovno—NEMA PREDAJE,IDEMO DALJE—–
Posjeti Vlaškoj,Berislavu i Ivani,svaki Petak,nose olakšanje,kao lahor za ljetnih vrućina,
svaki tretman,svaka emisija,svaki poziv,pomisao na prijatelje okreću nove stranice naših života koji upotpunjen završenim dekodiranjem ispisuje kako zdravstvene tako i opće rezultate kvalitete življenja.
Tastov feritin dolazi u granicu normale bez lječničke terapije.
Tanjin kalcifikat nestao,limfni čvorovi nestali.
Moja aritmija polako stagnira.
Moja Iva ozbiljnije pristupa obavezama i životu opčenito.
Obitelj doslovno živi po načelima realnosti.
Za kraj………..
Zapamtite, prijatelji su ljudi koji nam nisu nametnuti, nego oni koje sami biramo, tako da je to vrlo oslobađajuća činjenica. Vrlo je lako kroz određeno vrijeme druženja shvatiti tko vas dovoljno ne cijeni i takvim ljudima nije mjesto u vašim životima.S godinama naučimo prepoznati takve odnose i izaći iz njih ako nisu dovoljno kvalitetni.
Prijateljstva, kao i ljubavni odnosi prođu kroz različite faze. Od faze idealiziranja na početku, do uočavanja i prihvaćanja različitosti. Ostaju nam oni prijatelji kojima je dovoljno stalo da budu u našem životu. I prijateljstva koja prebrode određene prepreke i kušnje koje se nađu na putu.
Prijatelji ti u životu daju osjećaj vrijednosti jer gradeći prijateljstvo, gradiš jedan trajan međuljudski odnos na koji uvijek računaš.
Svatko bira prijatelja prema sebi, svojim navikama, shvačanjima, razmišljanjima. Pravo i iskreno prijateljstvo ne poznaje ljubomoru, sebičnost i druge emocije koje mogu unjeti nemir i razdor. Prijateljska ljubav je nesebična, uzajamna i nikad ne prestaje, jer prijatelj je tu da te razumije, kada niko drugi nije to u stanju i da te poštuje i voli kada nikog drugog nije briga za to.
Mnogi ljudi prolaze kroz život običnog čoveka, ali samo pravi prijatelji ostavljaju trag u njegovom srcu. Iskreno prijateljstvo je jače od svega. Ono je čvrsto i neuništivo.
Moji prijatelji zovu se Ivana i Berislav…blagoslovljen Vam svaki korak gdje kročite.
Tanja i Ivo Roginić
Sesvete