Davne 1977 godine počeo je moj put patnje iz kojeg nisam mogla izaći sve do unatrag dvije godine tj. 8. mjeseca 2014 godine kada sam doznala za GVM radio. Tražila sam pomoć kod svih
tada dostupnih liječnika od internista, raznih specijalista, neurologa, psihijatara, psihologa a poslije i kod svećenika, vračara, bioenergetičara,
prakticirala TM, reiki 1. 2. Stupanj, terapija gladovanja, razni seminari i duhovne obnove, molitve i seminari kod vlč. Suca…, ali nije mi bilo bolje nego još se sve i pogoršalo.
Proživljavala sam jaku duševnu bol, intenzivan i neizdrživ pritisak u glavi, krvni pritisak je varirao od 200/120 i više do vrlo niskog, a onda bi pao na normalu , ali ja sam se stalno osjećala jednako loše. Nisam uzimala nikakve lijekove jer mi ionako nisu djelovali. Puls je isto rastao preko 140 pa padao u normalu i sve tako iz dana u dan. Patila sam od potpune nesanice a ako bih slučajno trepnula doživljavala sam neopisive more. (Nakon inicijacije u 2. stupanj reikija počela sam spavat ali to je bio san pun strašnih snova). Bila sam stalno umorna ali sam imala fizičke snage za radit i najteži posao. Ležala sam na neurologiji ali nisu mi ništa našli , nisam reagirala na niti jedan tada dostupan lijek. pustili su me nakon tjedan dana doma i napisali da sam sve to umislila . jer navodno izgledam zdravo s obzirom kako sam govorila da se osjećam loše. Jedino su bili zabrinuti za tlak kojem nisu mogli naći uzrok. Blago rečeno bila sam jedna velika ruševina.
Danas poslije puno patničkih dana na toj ruševini zahvaljujući IZVORU ponovo se gradi ona stara Jasenka koja je prije te za mene nesretne 1977 god. Bila radosna, vesela, ljubavlju i suosjećanjem prema svemu što postoji ispunjena osoba. Živjela sam u krugu sretne obitelji. A onda se je jednoga dana desilo nešto što me je počelo vući u suprotnom smjeru, gurajući me u jamu patnje koju je teško riječima opisati. Sada znam da sam njegovanjem negativnih doživljaja i iz njih proizašlih osjećaja zatvorila IZVORU mogućnost da mi pomogne. Tražila sam pomoć izvan sebe i oko sebe nadajući se da postoji čarobni štapić kojim se nešto što neprestano stvaraš svojim mislima može izbrisati. Ali to tako ne ide na kraju sam shvatila. Sila koja me je stvorila uvijek je bila uz mene. Ja joj se nisam znala obratiti ili sam je iz nekog razloga vješto zaobilazila. Očito mi je bilo bolje u jami patnje nego zaviriti u svoje srce koje je uvijek ostalo isto. Sažalijevanje same sebe i osjećaj krivnje i neopraštanja djelovalo je i na moje fizičko zdravlje a i na moju obitelj. U svoj toj boli upoznala sam mojeg supruga On je bio jedna divna, čista duša, iskren, pun ljubavi prema svemu stvorenome.
Život ga nije mazio ali je hrabro koračao naprijed. Zaljubio se je u mene. Nisam pristala na nikakvu vezu jer sam smatrala da nije pošteno jer sam mislila da imam neku smrtonosnu bolest o kojoj mi nitko neće ništa reći i da ću vjerojatno uskoro umrijeti. Sve sam mu to rekla ali on me je zaprosio. Moji su se roditelji suprotstavili i smatrali su da ako se mogu udavati da mogu završiti pedagošku akademiju jer sam već bila na kraju školovanja. Vjerovali su liječnicima da sam zdrava i da sve što govorim da me muči je samo moja umišljenost a vidjeli su da ne spavam i da imam noćne more…Ja sam ipak pristala na brak i sa mojim suprugom otišla u Dubrovnik i tamo se vjenčali. Nakon par mjeseci vratili smo se u Lošinj, rodno mjesto mojeg supruga. On više nije otišao ploviti već smo bili podstanari. Počeli smo se bavit ribarstvom i prijevozom turista. Dok je on gradio koćaricu sa jednim majstorom na Pagu ja sam radila u jednom uredu. I dalje sam bila jednako loše . U mojem Novom Vinodolskom počele su priče kako se drogiram i da sam se udala za pomorca koji mi kupuje drogu. Svaki posjet roditeljima izazvao bi neku novu priču. Nisam mogla više niti gledati koliko pate moji roditelji.
Sve sam rjeđe odlazila u Novi. Jednom do dva puta na godinu. Ponekad bi me posjetili na Lošinj ali rijetko. Financijski i poslovno sve je bilo dobro i ja sam se pravila kao da se ponovo osjećam dobro i sretno. Koliko su mi vjerovali ne znam. Obećala sam im da ću završiti školu i da više ne patim od nesanice i pritiska u glavi. Ustvari osjećala sam se užasno. Željela sam umrijeti. Radila sam sa suprugom od jutra do mraka i po suncu i po kiši iako je on želio da budem doma i da se odmaram. Bila sam poput robota. Čitav moj život postao je gluma. Kako su godine prolazile a ja i dalje ne umirem iako patnja ne prestaje htjela sam se rastaviti od supruga jer on je bio taj koji je svaki dan pati gledajući moje muke. Često me vozio na hitnu kad mi je tlak divljao. ali baš niti jednom mi nije djelovao niti jedan lijek. Vodio me kod raznih liječnika. Sada pokojni dr Lang pomogao je da me pregledaju neki doktori ali sve bez rezultata. Imala sam tri spontana pobačaja. Treći put je bila i kiretaža jer je bila mrtva trudnoća, tada sam imala tešku alergiju na narkozu, jedva sam preživjela. Bilo je to 1982 god. rekli su da ako ikad više završim na operaciji da neću preživjeti. Godine 1984 rodila sam sina. Porod je bio brz i bezbolan. Život je tekao dalje a ja uvijek u istom izdanju. Sve se oko mene mijenjalo a ja sam i dalje grcala u istoj patnji. Nakon hitnog carskog reza 1987 rođen je drugi sin (reanimiran), prije nego sam se onesvijestila jer sam izgubila skoro svu krv uspjela sam reći da sam alergična na nezdonal, i tada sam prošla kroz iskustvo odlaska, Čula sam i vidjela doktoricu kako govori mojem mužu da je dijete mrtvo a i da ću i ja uskoro. Hvala Bogu sve je dobro završilo iako je navodno bila placenta previja i smrtnost i majke i djeteta je u ono doba bila skoro zagarantirana.
Život je opet krenuo dalje a meni sve isto, pritisak u glavi, srce lupa kao ludo, umor , slabina, nesanica, noćne more. Bila sam ja i dobra domaćica, supruga, majka, bila sam mrtva duša koja je navlačila maske. Nakon poroda i za vrijeme dojenja pojavila mi se je kvrga u desnoj dojci. Doktorica je rekla da će to proći, ada ja i onako ne smijem primiti nikakvu narkozu jer bi bilo kobno. Zbog teškog carskog reza više nisam smjela ostat trudna a kamo li rodit. Počela sam izbjegavat supruga i izazivat svađe samo da se makne od mene. Sva sreća da smo na vrijeme prodali brod i kupili stančić i manju brodicu. Početkom rata počeo je propadat naš obrt jer su masovno počeli otvarati lokalni tajkuni privatna poduzeća i uvoziti velike brodove i baviti se ribarstvom i prijevozom turista. Nekako smo gurali do 1994 god. a onda su mojem mužu počeli slabiti živci. Nismo imali brod jer smo ga morali prodati a posla nije bilo. Radna mjesta su zaposjeli prognanici koji su po političkoj liniji došli na Lošinj još su dobili i stanove koje su kasnije otkupili za malo novaca. Gomilali su se dugovi za mir. I zdravstveno osiguranje. Ponovo smo uz pomoć mojeg tate 1997 kupili manju barku i počeli lovit ribu na vrše. Nekoliko mj. nakon tog moj otac je umro od srčanog udara. Na sahranu smo otišli ja i djeca. Bilo je puno ljudi. (još na groblju čula sam kako neki govore-vidi je uvijek je ista, ništa joj ne fali, ki zna kadi joj je muž) stalno je bila po hitnoj. Jadna mater. otac je umrl jer se je celi život radi nje sekiral…. Odlučila sam da poslije tog više neću dolazit u Novi jer nisam htjela da moja djeca slušaju laži o mami i tati. Kad smo se vratili Lošinj ja sam djeci ispričala da mi se je nešto dogodilo u mladosti i da sam se osjećala loše pa su neki ljudi proširili laž da se mama drogira A ja u životu nisam ni cigaru popušila, niti vidjela kako izgleda droga. U sljedeće dvije godine bila sam kod mame dva puta, treći put je imala puknuće aneurizme u glavi, preživjela je i dobro se oporavila. 2002 god ponovilo se isto ali nakon uspjele operacije dobila je sepsu i nakon 2 mj. patnje umrla je dok sam joj držala ruku.
Opet sahrana, puno ljudi. Sad je došao i moj suprug. Izgledao je izmučeno, živjeli smo tada skoro bez novca, razmišljali smo o odlasku u Ameriku. Tada se proširila priča da je bolestan. . Na godišnjicu mamine smrti mojem su mužu dijagnosticirali karcinom pluća sa metastazama. Nije nikad bolovao, dobio je prehladu i poslali na rendgen i još neke nalaze i postavili dijagnozu. On je rekao da su ludi i nastavio dalje sa životom. Moja svekrva kad je čula za dijagnozu legla je u krevet i umrla nakon 3 mj. Nekoliko dana kasnije mojeg muža počelo je jako boljeti koljeno. Dali su mu morfij i voltaren ali ništa nije djelovalo. Nije mogao stat na nogu….
Ali doktor je posumnjao u dijagnozu i počeo vjerovati da je to posljedica jedne stare povrede na kičmi. Tada sam ja nazvala jedan broj telefona i javila se je jedna gospođa koja mi je preporučila Vas poštovani Berislave. Ona vas je kontaktirala i sljedeći dan smo se čuli, razgovarali ste sa mojim suprugom i dogovorili 3 tretmana u 9 sati navečer. Prvi tretman već je bio dovoljan da bol nestane, treći dan ponovo mu se vratio sjaj u oči i više ga nije boljelo koljeno. Rekli ste da vam pošaljemo snimke pluća i kosti. Moj stariji sin je pokušao poslat ali nije došla dobra slika. Bio je puno bolje ali se malo zaležao a i vidjela sam da tuguje za mamom. Rekao mi je da će umrijeti i da mu je teško što me ostavlja i da se brine za moje zdravlje i za djecu, Mislila sam da se šali. Umro je par dana kasnije točno na dušni dan kako je i rekao. Bilo mi je užasno. Tumor u mojoj desnoj dojci već je bio jako veliki, jedva sam ga nekako skrivala da nitko ne primijeti. Više nisam imala nikoga , niti roditelja, niti svekrve a na kraju niti supruga. Prijatelji ako ih tako mogu zvati nakon sahrane razišli su se kao da me nikad nisu poznavali, kuma mojeg sina nikad nije zapitala treba li što a bili smo joj desna ruka dok joj je muž plovio. Tada sam bila loše i nisam bila svjesna koliko su takve stvari pogađale moju djecu.
Poslije mamine smrti ja sam svu imovinu ostavila bratu, jer više ništa nisam htjela imati sa Novim i Novljanima, a bilo bi mi žao prodati starinu koju je moj djed kupio teško zarađenim novcem u Argentini gdje je i umro i sahranjen. Bratu to nije bilo pravo pa smo se dogovorili da će mi jednog dana kada to poželim prepisati jednu staru kućicu.
Nakon suprugove smrti pala sam u tešku financijsku situaciju. Stariji sin je završio prvu godinu faxa a mlađi prvu srednje. Mogla sam naći stalan posao ali nisam bila dobro i bojala sam se liječničkog jer bi otkrili da imam veliki tumor na dojci. Operacija nije dolazila u obzir jer su rekli da bih umrla od narkoze. Vješto sam to skrivala godinama. Kako sam bila smršavila to se je počelo više primjećivati. Brat me je stalno zvao da dođem sredit imovinu ali ja sam prema njemu bila bezobrazna sa namjerom da ga otuđim od sebe , jer znam da bi sigurno primijetio tumor na dojci pošto već 35 god. Radi u hitnoj ima dobro oko za puno toga.
Nakon suprugove smrti 2003 god. počela sam kriviti sebe i druge za sve što mi se događa i što mi se je dogodilo u životu. Ponekad sam od stanja ravnodušnosti padala u veliku tugu i žalost(počela sam gutat apaurine)dojka mi je postajala sve veća i teža i kičma mi se je počela kriviti. Željela sam leći i više se ne probuditi. Bili su to sve teški osjećaji ali su mi na neki način davali nadu da je bolje osjećati se tako nego biti stalno u stanju potištenosti i apatije.
Jednog dana u 8. mj 2014 toliko sam se osjećala izmučeno i jadno, puna bijesa i ljutnje i gađenja prema sebi pogledavši moju desnu stranu tijela sa koje je visila masa veličine ljudske glave i veća, nisam mogla povjerovati da to nosim godinama vješto skrivajući . Pomislila sam u jednom trenutku kako bi bilo najbolje popiti sve tablete koje imam. Odjednom me je nešto protreslo i ne razmišljajući krenula sam prema kutiji sa knjigama i počela prelistavati školske knjige od nazad više godina koje su stajale na polici u ormaru. Srce mi je luđački tuklo i počela sam plakati. U ruci sam držala nekoliko knjiga i jedan mali crveni notes.
Iz tog notesa ispao je jedan papirić. Podigla sam ga i makinalno htjela stavit natrag u notes ali mi je oko zapelo za riječ Berislav Hermščec . Bolje sam pogledala i vidjela vaše ime i prezime i broj telefona. Sjetila sam se da je sin napisao vaše ime i kontaktirao za pomoć kad je tata bolovao. Prošlo je od tada bilo 11 god. Ja sam bila zaboravila vaše ime ali sam se dobro sjećala vaše pomoći mojem suprugu. Nije to slučajnost pomislila sam i krenula prema kompjuteru. (tek sam nešto malo bila se naučila koristit njime). Ukucala sam vaše ime. Tako sam došla na GVM radio. Već kod prvih zvukova sa radija kao da se u mene ulila neka snaga.
Pročitala sam sve što je tada tamo pisalo. Nazvala sam vasi rekla da imam neke probleme i da bi vam ih htjela napisati. Rekli ste da idem na radio i slušam emisiju SNAGOM SRCA -tada su bile otvorene. Još ste rekli da vas nazovem slijedeći dan u određeno vrijeme. Bili ste zauzeti. Zvala sam još par puta , niste se javljali. Odlučila sam sve staviti na papir i poslati na vašu adresu. Zamolila sam Sonju da vas nazove sa svojeg mob. i pita da li mogu poslat pismo. Ona Vas je odmah dobila i rekli ste da može. Isti dan sam otišla do pošte koja je udaljena oko 2 km, nisam imala snage, srce mi je lupalo(dok sam stavljala pismo i sliku u kovertu, palo mi je napamet da odrežem pramen kose za DNA-što sam i učinila).
Kada sam predala pismo osjetila sam da sam učinila krivo što sam poslala kosu a nisam vas pitala mogu li. Kada je poštarica rekla da će pismo stići kroz par dana nisam vas odmah nazvala, nego kad je pismo već stiglo. Rekli ste da ste pismo već dobili i bacili odmah kad ste vidjeli kosu. Rekli smo istovremeno daje bilo zbog DNK. , pada neka ponovo pišem. Bilo mi je teško ponovo pisat pa ste rekli da vas zovem i da ćemo razgovarat na telefon. Javili ste mi se ali ste imali pacijenta i tako je još u dva navrata propao dogovor. Ja nisam odustala. Slušala sam radio, osjećala sam se bolje a i Sonju sam poticala da se uključi pošto je imala svoj laptop. Ja tada nisam imala svoje računalo a nisam htjela da sin vidi što me muči. Nakon jedne od emisija SNAGOM SRCA pregorjele su nam skoro sve žarulje, pojavile su se smetnje na tv, pokvario se Internet i to skoro mj dana bila su 4 majstora i nisu našli kvar, Proradio je sam od sebe.
Ja sam svaki put dok je trajala emisija iako nisam sudjelovala i bila VIP član imala jake reakcije, najjače je bilo kad ste imali INPAKT -tada je kompj . još radio. Bilo mi je strašno, mislila sam daću ostati bez zraka koliko mi se je širio grudni koš. Bilo je to oko 2sata noću dok smo se ja i Luna šetale po parkingu. Tu noć sam sanjala svoje pokojne roditelje i supruga, Ujutro čim sam otvorila oči lijeva strana glave sve do vrata bila je kao napunjena tamponima, imala sam pritisak u grudima, sve je trajalo oko 10 min a onda se sve povuklo istovremeno.
Najviše sam htjela da mi nestane tumor na dojci ali tu sam vrlo rijetko nešto osjećala, ali svaki dan sam dok sam imala mogućnost slušala GVM radio. Počela sam se osjećat sve bolje i bolje, vraćao mi se život na kapaljku a svakim danom je sve više rastao dobar osjećaj u srcu. Bijes i ljutnja su nestali, tuga i žalost koje sam osjećala prema svojim preminulim suprugom i roditeljima su se rastopili.
Sve što mi se je kroz život izdogađalo počelo je blijediti i ja se od tada vrlo rijetko okrećem u prošlost, idem svaki dan sve više naprijed. Počinjem u srce stavljat osjećaj kako se oslobađam od tumora. Nisam znala kako ću ga se riješit , sebe sam počela doživljavat slobodnu od duševne i tjelesne boli,
Prošlo ljeto dobila sam posebnu snagu i mir i sve ispričala djeci. Zašto nisam išla na operaciju i koliko dugo mi ta masa već raste. Rekla sam da idemo kod doktora i da sam spremna riješiti se tog tereta ako me s obzirom da sam alergična na narkozu pristanu operirati. Pao mi je veliki kamen sa duše. U njihovim očima nisam vidjela osudu nego zahvalnost što sam im sve ispričala i priznala da su imali pravo što su to primjećivali godinama.
Pristala sam uz dva uvjeta. Prvo je sin nazvao Vas i uključio me na VIP emisiju. ako me operiraju i predlože kemo i zračenje i jednog dana ako IZVOR dozvoli otvorim srce. Prije operacije sam morala na alergo testiranje na narkozu i druge lijekove jer u protivnom ništa od operacije.
U Zagrebu smo potražili drugo mišljenje kod dr. Milasa koji je rekao da uglavnom to nije zloćudno ali u malom postotku može biti. Meni je već tada bilo svejedno je li dobroćudno ili ne. htjela sam se tog tereta riješiti što prije. Slušajući Vaše VIP emisije dobila sam poseban mir u sebi i oko sebe a najdraže mi je bilo što nisam vidjela strah kod moje djece.
Ostala sam na testiranju u Zg deset dana i u to vrijeme Vi ste otvarali srce za mene kao i ostali članovi koji su me stavljali u srce. IZVOR je tako snažno djelovao da smo svi u sobi to osjetili a i na čitavom odjelu. Nisam tada još nikome rekla za IZVOR i emisiju. Nastao je mir, neki su se preznojavali kao ja i zijevali. Hodnik je bio prazan, svi otišli leći. Baka Darinka je rekla ujutro kada se je probudila da joj nije jasno kako je zaspala bez tablete i spavala kao kad je bila dijete isto je potvrdila i Barica iz Bistre. Sestra koja je došla u smjenu je rekla da joj je kolegica rekla da je sinoć bio takav mir i niti jedna intervencija što se ne pamti od kad je odjela. Tada sam im pričala gvm radiju. IZVORU i da ste me za vrijeme emisije stavili u srce.
Svi su tražili kako doći na emisiju ili kod Vas. podijelila sam im papiriće ali ne vidim da se netko učlanio ali nikad se ne zna. Nedavno me je zvala sva u panici jedna gđa. da dam vaš telefon jer ne znaju u Švicarskoj što je mužu. Poslije sam je nazvala rekla je da nema vremena i da idu ponovo u Švicarsku jer su rekli u Splitu da nije rak nego smo upala pa da idu nazad u Švic.
Moje testiranje na narkozu je prošlo ok. nisam imala na nikakav lijek reakciju. Operacija je bila u Rijeci, 22. 10, Nikakav strah nisam osjetila, znala sam da sam dobro i da ide još bolje kada mi skinu tu masu. Kasnije sam doznala da je tumor bio težak 3 kg. Svi doktori i sestre su bili tako ljubazni i širili su dobru energiju iako na prvi pogled kada su me vidjeli ostali su na moment šokirani. Ja sam svojim dobrim osjećajem u srcu i vašim djelovanjem širila pozitivne vibracije. Operacija je trajala sat vremena. Niti dva sata od operacije već sam ustala išla toalet i prošetala se hodnikom. Olakšanje koje sam osjetila i lakoću na tijelu teško je riječima opisati.
Nalaz biopsije došao je nakon 10 dana i bio je loš (maligan), Kada mi je liječnik rekao dijagnozu i da je stanje jako loše i da me čeka kemo i zračenje. Ja sam rekla hvala ne dolazi u obzir. Sestra koja je čula kako sam se suprotstavila doktoru ostala je bez glasa, samo je prošaptala, Kako sam to mogla reći pa imam dva divna sina i još me trebaju. Rekla sam joj da sam taj tumor nosila 28 god. zbog njih i da se sada idem ubiti terapijama, nisam luda. Rekla sam da ne bih ni operaciju prihvatila da je taj tumor bio manji.
Na kraju su me poslali onkologu. Kada me je vidi prvo me je pitao na čemu sam, Bila sam vesela radosna i nije vjerovao da sam tek prije neki dan operirana. Rekla sam da sam na GVM radiju i na zobenoj limunadi. Poslao me Je slikat pluća, uz abdomena. scintigraf kosti, KS. Nalazi su bili odlični. Prokomentirao je da je to bilo nešto lokalno a i da je ta vrsta tumora vrlo rijetka i neistražena i da ne postoje parametri po kojima se može pratiti. , te da su imali konzilij i da bi bilo dobro napraviti terapije, barem zračenje. Rekla sam ne. Podržao me je , primijetila sam da mu je bilo drago što sam odbila. Napisao je da svi urađeni nalazi uredu i da pacijentica nije sklona ovakvom liječenju.
Pitao me je hoćemo li se još vidjeti. Rekla sam da. Sada 18. 03 sam bila na kontroli sa nalazom uz i KS. sve je super. bila sam u ordinaciji oko 7 min. potvrdi je putni nalog i nije ništa napisao na uputnicu.
Kontrola za god, dana.
Što se tiče zdravlja to je to.
HVALA BERISLAVU-IZVORU KOJI MI JE OMOGUĆIO DA SVE OVO PROĐEM I DA DALJE IDEM S DOBRIM OSJEĆAJEM U SRCU.
Nakon pregleda nazvala sam brata i rekla da dolazim u nedjelju u Novi na grob mami i tati i u posjetu njemu i njegovoj obitelji. Tako je i bilo.
U nedjelju smo bili u Novom Vinodolskom
Jednostavno sve se je dogodilo spontano i sa dobrim osjećajem u srcu. Ništa više ne mislim samo djelujem u pozitivnom smjeru prema sebi i bližnjima.
Kada smo ulazili u Novi nakon 13 god. i dalje u groblje i na sam grob, u srcu sam imala tako lijep osjećaj. niti u jednom trenutku nisam otvorila vrata demonima prošlosti koji ustvari više i ne postoje . Preplavila me je neizmjerna radost što postojim i ljubav prema svemu što me je okruživalo a pogled mi je svako malo doticao okolinu koja je oduvijek tamo a ne tako davno i sama pomisao na Novi Vinodolski izazivala mi je bol. Susrela sam neke ljude. pozdravili smo se i nije me više briga što tko misli o meni i da li više uopće nešto misli.
Samo znam da sam osjetila i njihovu radost što me vide nakon dugo vremena. Najsretniji je bio moj brat i njegova obitelj. Dogovorili smo se da iza Uskrsa brat riješi sa jednim prijateljem odvjetnikom kako da dio ostavine prepiše na mene. Sve ide kao da se ništa loše nije dogodilo. Istina, posljedice su ostale na mojem bratu, ali sada nakon puno godina zajedno idemo dalje.
Novi koji je uvijek bio u mojem srcu sada će mi biti češća destinacija. Što se tiče pokojnih roditelja i supruga, hvala im za sve što su pretrpjeli radi mojih loših djelovanja. Znam da su mi sve oprostili još za života. U svemu je najvažnije da sam ja sama sebi oprostila i idem dalje putem koji je IZVOR uvijek imao za mene a ja sam bila malo skrenula, To je put praštanja i ljubavi.
HVALA VAM BERISLAVE ZA SVAKU IZGOVORENU RIJEČ KOJA JE BILA MELEM ZA MOJU DUŠU I MOJE TIJELO
Jasenka Š.
Rijeka