Berislava sam upoznala prije petnaest godina. Bio je samnom kada su se moja djeca rastajala kčerka pa sin. Nakon rastave obitelj se je gotovo raspala, moja majka je bila jako bolesna, moj suprug i ja smo radili, sva sreća moj ured se nalazi u prizemlju kuće, tako da sam mogla paziti na majku, obavljati kućanske poslove i raditi, od šest ujutro pa do kada je bilo potrebno.
Nakon rastave moje djece ostalo je četvero unučadi dva dečkića i dvije djevojćice u rasponu od četiri do sedam godina.
Moj suprug i ja – djed i baka smo odlučili unućadi osigurati topli dom i pružiti im svu moguću radost i ljubav. Mislili smo dok su zajedno na jednom mjestu gdje su rođeni i odrastali manje će osjetiti promjene koje su se dešavale oko njih.
Ovo gore sam morala opisati jer sve to neznam kako bih prošla bez Berislavove pomoći. Kad bih god došla u Vlašku dočekao me je širok osmjeh, izvrsna kava, topli razgovor, tretman i na kraju uvijek savjet kako dalje, kako se ophoditi sa svojima, kako reagirati i što poduzimati.
Ljetovanja i zimovanja smo provodili uvijek zajedno četvero unučadi Drago (moj suprug) i ja. Pamtim divne dane i preljepe trenutke tog perioda , no nije uvijek bilo tako, unučići su bili ponekad bolesni.
Berislav je bio uvijek tu, nazvala sam, bolesti su se micale preko noći.
Sjećam se, jedne godine smo se vratili sa ljetovanja, na mom licu se pojavio mjehurić, koji je svakim danom bio veći za jedan krug, prošla sam sva ispitivanja, završila sam u bolnici, Berislav je samo rekao biti će u redu, Nikada nisam dobila nalaz o mojoj bolesti, ali kako je došla tako je i prošla, Berislav je opet bio u pravu i uspio je rješiti ono što lječnici nisu mogli.
Iza tog razdoblja duže vrijeme se nisam čula sa Berislavom. Zauzeta sa bolesnom majkom, poslom, kućom, obitelji, vrijeme je učinilo svoje. Majka je umrla, djeca su se smrila,unučad odrasla.
Drago je zaslužio mirovinu, ja također, ali samo formalno, još uvijek sam dosta angažirana u našem društvu, ali tako je to kada imaš privatno Duštvo, mirovanja nema.
Drago je bio jako bolestan tijekom prošle dvije godine. Nakon svih pretraga koje je prošao, te nakon operacije trbušne aorte, sjetila sam se Berislava. Ponovo poziv, srdačan razgovor, kao da smo se jučer čuli i dogovor o dolasku u Srce, to se dogodilo u lipnju prošle godine.
Taj petak u lipnju prošle godine je mojoj obitelji i meni otvorio novo poglavlje u puno sfera života, kako u obitelji tako i na poslu, a da toga nisam bila svjesna. Saznala sam da je Berislav prestao sa alternativom da je razvio novu metodu ljećenja i samoizljećenja Snagom srca. Slušala sam i pokušala shvatiti, taj puta sam saznala da se njegova metoda bazira na znanosti. Shvatila sam da je uložio puno truda u svoj rad, da ima komunikaciju sa silom koja nas je stvorila koju naziva Izvor. Objašnjen mi je postupak kako i što sve treba ućiniti da bismo i sami mogli postići tu komunikaciju. Prvo je potrebno dekodirati srce, pozicionirati se na istini, djelovati na način kada nam Izvor daruje u naše srce osječamo reakciju u našem tijelu moramo to potvrditi, te svjedočiti darove kao što su promjene ozdravljenja, naše promijene i promijene u našem okruženju.
Taj isti petak je objasnio Dragino stanje, kako treba proći barem godinu do dvije da bi se stanje popravilo vezano za njegovu operaciju trbušne aorte. Odmah je započeo sa djelovanjem i pomoći na bolje. Ne mogu opisati moje olakšanje kada je Berislav izgovorio kako će se stanje popraviti, već mi je to ulilo snagu i znala sam da će biti tako. Iza toga je dizao mog supruga iz kreveta nekoliko puta, navodio me što treba taj čas ućiniti, ponekad je trebalo samo izmiksati dobar voćni napitak da se digne.
Drugi problem koji sam nosila i koji me je znao toliko boljeti da sam ostajala bez daha, to je bilo stanje moga najstarijeg unuka koji je prošle godine navršio 24 godine. Vidjela sam kod njega veliku promjenu iza njegove 21 godine života i to potpuni aut, nije se mogao sabrati, koncentrirati, prestao se smijati, pokazivao je nezadovoljstvo sa samim sobom i često je bio ljut na svoje vršnjake i njihovo ponašanje. Dao je tri godine matematike na PMF u roku i odjednom zid. Ne želi na fakultet, ne želi više u društvo, ne želi više svirati. Vodi dijaloge sam sa sobom, ako se i smije, smije se sam sa sobom.
To sam također uvidjela na zajedničkom ljetovanju, to je bila godina u nizu zajedničkih ljetovanja koje sam već opisala sada već petero unučadi, djed i baka.
Taj petak u lipnju prošle godine sam u sebi donijela odluku da silno želim dekodirati srce iza ljeta.
Prvo dekodiranje srca je bilo na dan 16. prosinac prošle godine, i tako svaka dva tjedna, a zadnje sam učinila 6. sijećnja 2020 godine.
Tu sam zakazala, bila sam ko Štefica u vrtlogu života, važne stvari koje sam trebala ćiniti nisam izvršavala, također sam gore navela što mi je rečeno. Nije to pravdanje, jer to nema smisla, ipak moram spomenuti da je moja svakodnevnica složena, da imam dosta obaveza i životnih uloga u mome bivanju. Sve dok me jednog dana nije nazvao Berislav sa glasom koji nisam mogla prepoznati i dobro me iskorigirao. Shvatila sam da sam bila neodgovorna, počela sam ispisivati svoje reakcije na komentarima, čitati komentare ostalih VIP članova, slušati emisije, sudjelovati. Berislav mi je u glavu rekao da kasnim u svemu i da će to jako usporiti moje djelovanje. Istina tako je i bilo.
Kroz život sam puno puta bila na rubu sa ružnim boleštinama koje su me snašle. Iskreno reakcije koje su mi se dešavale iza dekodiranja srca nisam registrirala odmah, već kada sam krenula sa osluškivanjem sebe, uživala sam u tome što se osjećam, nimalo me nije bilo strah, a reakcije su bile sve snažnije. Ponekad kada sam navečer legla morala sam ustati, popiti malo vode, kako bih smirila snažne otkucaje, trzaje mišića u tijelu, bolove u kralježnici, vibracije i grčeve u stopalima i nogama.
Sve ovo što ću dalje opisati nije se desilo odjednom, već kroz proteklih sada već šest mjeseci.
Moj unuk se doselio živjeti sa djedom i samnom. U početku nije komunicirao sa nama pa gotovo da nije izlazio iz sobe, sada lijepo i sve razgovjetnije razgovara, pomaže oko poslova oko kuće, poćeo je spremati svoje stvari, shvatio je da mora nastaviti fakultet ili početi raditi. Još nije donio odluku, ali i taj dan će doći uz Berislava i Ivanu i uz moje djelovanje, za koje znam da nije takvo kakvo je trebalo biti, ali ova promjena kod mog unuka je za mene ogroman napredak i sreća. Za sve sam dobila upute i savjete od Berislava i Ivane, a ono što se je dogodilo kao rezultat dekodiranja mog srca i rada Berislava i Ivane je da više nemam veliki strah za moje članove obitelji a naročito za najstarijeg unuka.
Prije kada bih vidjela neke od njegovih reakcija, srce mi je znalo lupati kao njegovo i ja sam tada gubila kontrolu. Toga više nema i to je za mene veliki pomak, jako veliki.
Moj suprug je bio i ostao oslonac u mome životu, dosta je stariji od mene i jako pazim na njega i to ću bezuvjetno ćiniti do kraja života. Kod njega je problem što je bio peto djete u obitelji koja je još živjela u zadruzi po njegovu rođenju, znam da je primao ljubav na kapaljku, isto tako znam da sam jedan veliki dio nadoknadila kroz pedeset godina zajedničkog života. To ne znači da mu podilazim ili on meni, ali kompromis se uvijek može postići ako se to želi.
Zaslugom Berislava moj Drago je dobro, primjereno godinama odlično. Prije no što sam dekodirala srce više od dvije godine smo tražili putem raznih pretraga uzrok njegovih tegoba ali do dolaska u Srce nije bilo pomaka. Što reć ja to vidim i znam, koliko za sada vidi moj suprug nisam sigurna jer se do sada nije odlučio dekodirati srce, a to je bio naš plan. Darova je svjestan, jer mu ih podastirem i podsjećam na zahvalnost i poniznost. Nestrpljiv je i ne gleda na promjene kao ja, tako da ga stanje najstarijeg unuka njegove dike vrlo brzo shrva.
Dalje moj sin je imao također velikih problema nazovimo to iskrivljenim ponašanjem ali različitim od unuka. Od prije dva mjeseca nije za prepoznat, drugi čovjek, odgovoran, poduzetan, brižan. Kamen sa srca mi je pao, u svemu tome najmanje deset godina je Berislav u najtežim trenucima bio sa mnom.
Ta promjena kod moga sina se je dogodila od kada sam dekodirala srce, od kada sam počela djelovati kroz komentare i svjedoćenjem promjena, o tome nisam pričala sa Berislavom jer iz gornjeg teksta se može iščitati na kome je moj fokus, a stvari se mijenjaju za koje nisam ni pomislila da će se promijeniti. To je također veliki pomak i veliko olakšanje koje mogu i opet i ponovo zahvaliti našem učitelju. Kada ovo pročita njegove oći će postati još toplije, još bistrije, sigurna sam da će mu srce veselo zaigrati jer sve zna od samog početka zna što se je događalo. Hvala ti Berislave bezbroj puta.
Moja kčer je riješila izdvajanje iz obiteljske imovine kod Dragine rodbine, što smo nas dvoje rješavali skoro koliko smo u braku. Nevjerovatno, to je imovinska korist i nije nas toliko zaokupljalo ali smo rješenje priželjkivali i ostvarilo se. I to se je dogodilo iza dekodiranja moga srca.
Jedini razlog zašto tako dugo nisam mogla iznjedriti svoje svjedočanstvo je bio od kuda poćeti. A novi početak od dekodiranja srca ne želim nikada završiti. I kao zaključak Berislava i Ivanu smatram prije svega svojim velikim prijateljima, svojim velikim učiteljima a Snagom srca je moj novi studij, životni studij koji žarko želim završiti.
Đurđica Gradski
Lipanj, 2020.