Ne mogu ni zamisliti kakav bi bio moj život da vas ne poznajem

Nakon terapija i dekodiranja srca htjela bih se osvrnuti na sve što je iza mene i što sam dobila. Prvi puta došla sam na terapiju kod Berislava krajem 12. mjeseca prošle godine. U tom razdoblju su mi se vratili napadaji panike, koje sam imala prije pet godina na početku adolescencije, koje sam riješila odlascima psihijatru na razgovor.

Kada se anksioznost i panika ponovno javili samo sam ih se željela riješiti jer tko god je nešto takvo osjetio zna da takav osjećaj veoma neugodan. Skoro cijeli prosinac prošle godine mi se neprestano vrtjelo u glavi, neki osjećaj smušenosti, mutilo pred očima. Kada sam došla na terapiju bila sam jako uplašena reakcija koje bi mi se mogle dogoditi jer sam o njima čitala na portalu, iskustva drugih ljudi. Jedna od reakcija je bila otežano disanje koje me je podsjećalo na napadaje panike i u meni je okinulo strah prema svemu što bi se moglo dogoditi na terapiji. Mogu samo reći da je moj strah bio uzaludan. Samo nakon jedne terapije kod Berislava meni je vrtnja prestala, a ja u zadnjih 8 mjeseci koliko je prošlo od te terapije nisam osjetila paniku. Jedna terapija je bila dovoljna da me olakša tog velikog tereta.

Glavni razlog zbog kojeg me je moja majka nagovarala na dolazak na terapije je to što se nadala da će se napokon naći pomoć za moje akne koje sam imala 7-8 godina na leđima i nešto bolje stanje, ali slično, na licu. I za čireve pod pazusima hidradenitis suppurativa koja je kronična i autoimuna bolest od koje ne boluje puno ljudi stoga i malo liječnika zna za nju, a i nema konketnog lijeka. Savjet je operativni zahvat na upaljenom mjestu, ali i liječnici su priznali da to nema smisla jer će se upalna kvrga ponovno stvoriti. I akne i HS su me psihički mučile jer za akne i prištiće sam probala sve lijekove kod dermatologa koje sam posjećivala otprilike 5 godina, a onda sam i prestala jer njihovo jedino rješenje je bio Roaccutan, lijek koji ima jako štetne utjecaje na organizam. Nisam htjela zbog svoje kože i ljepote uništiti svoju jetru i ostale vitalne organe. Sam taj lijek i ne garantira ne povratak kože u loše stanje. HS me je sprječavao u normalnom životu. Nisam mogla pomaknuti ruku bez suza u očima od bolova. Nakon dva-tri mjeseca dolaska na terapije moja bol je prestala. S vremenom su upalna mjesta nestala i nastupilo je olakšanje.

Na terapijama sam riješila i problem s kilažom i probavom. Prošle godine sam počela gubiti težinu i na kraju ljeta sam bila mršavija pet kilograma, shvatila sam to i nisam to htjela pa sam povećala unos kalorija, a kad ono na vagi svaki puta sve manja brojka unatoč mojim naporima da povećam težinu. Preko ljeta i jednom na jesen sam završila na hitnoj zbog problema s probavom. Baš u vrijeme kada sam počela dolaziti na terapije izgubila sam volju da se trudim i jedem i prejedam se jer moj višemjesečni trud nije donosio rezultate. Počela sam jesti kada sam gladna i ne brinuti o tome, a kilogrami su došli sami. Problema s probavom od tada uopće nemam.

Imala sam čudnu prehladu, ako je to uopće bila prehlada (ljudi oko mene su je imali, pa je moguće da sam pokupila virus). Bilo je da bih deset minuta puhala nos, kašljala, a onda nekoliko sati zdrava kao dren. I tako bih nekoliko puta na dan kratkotrajno osjetila snažne simptome prehlade kao curenje nosa, kašalj, bol u grlu i onda bi to prestalo. Bilo je neobično, ali sigurno veoma lak način proživljavanja prehlade.

Tijekom dolaska na terapije me je iznenadilo još jedno „čudo“. Cijelu srednju školu sam bila loša u nastavi tjelesnog odgoja i kako je profesorica bila stroga, imala sam loše ocjene. Često bi se loše zbog toga osjećala, pogotovo kada bi profesorica moj rad na nastavi protumačila kao lijenost, a ja sam imala dojam da se trudim. Pred kraj četvrtog razreda profesorica je rekla da će one koji imaju sada ocjene za peticu pustiti da ne rade do kraja godine ništa za ocjenu i da ta dva mjeseca trebaju samo igrati sportove koje žele, bez pritiska, a ostatak koje ne prozove će morati raditi za ocjenu. Budući da sam išla u razred koji je bio prilično dobar u sportu, očekivala sam da ću ja i još možda dvoje-troje ljudi biti u skupini koji dalje nešto moraju jer nisam imala ocjene za peticu, već za četvorku. Ipak, ona je prozvala moje ime i nasmiješila mi se, svi su se počeli pogledavati u čudu jer im je bio poznat stav profesorice, njezina strogost i moje ocjene. Upravo zbog petice iz tjelesnog odgoja poklopile su mi se situacije i ocjene iz drugih predmeta i uspjela sam završiti četvrti razred s prosjekom 5,0 što sam oduvijek priželjkivala da bar jedan razred u gimnaziji tako završim i ove godine sam uspjela.

Na dekodiranje srca krenula sam početkom svibnja ove godine. Neke od reakcija koje sam imala su titranje mišića, ubrzan puls, glasan puls, vrućina, hladnoća, osjećala sam neke nove reakcije nakon prvog dekodiranja kao što je žarenje od srca do grla, toplina u tom predjelu… U tom razdoblju sam najviše napredovala, a kada je krenulo dekodiranje od želje da radim moralne stvari i dobro odlučujem počela sam preispitivati svoje odluke i uključila um. Tada sam po svom stanju shvatila da nazadujem pa napredujem, zapravo, stojim na mjestu. Ispod pazuha bi nateklo, pa nestalo sve, došli bi prištići pa nestali, odnosi s ljudima bi se pogoršali, pa popravili… Toj mojoj zamišljenosti na kraj stali su Berislav i Ivana svojim djelovanjem i trudom i hvala im na tome. Bez njih, njihove podrške i savjeta ništa od ovog što sad ispisujem ne bi bilo moguće.

Sada dva mjeseca nakon dekodiranja srca mi je ostala kvržica ispod desnog pazuha koja ne boli i mekana je. Ponekad osjetim pod pazusima pikanje, kratku bol, ali jako rijetko. Najviše olakšavajuće mi je život bez boli, mogu micati rukama kako hoću, što prije od bolova nisam mogla. Leđa od akni su mi se drastično očistila kao i lice. Postoji prostora za napredak, prištići se na licu stvaraju rijetko i ima ih jedan, dva, a prije ih je bilo mnoštvo, na leđima mi se na nekim dijelovima koža apsolutno zacijelila kao da nikada ništa na njoj nije bilo. Kada to pogledam, srce mi je puno radosti.

Prije sam često mijenjala prehranu, sve u svrhu da bi suzbila akne i HS. Bez glutena, bez mlijeka, bez slatkiša itd. Čak nisam dvije godine jela čokoladu jer je ona kao krivac za moje zdravstveno stanje. Ništa nije pomagalo ili je pomagalo veoma malo. Sada više ne pazim na prehranu i probala sam čak jesti hranu na koju su me prošle godine proglasili intolerantnom i od te hrane nemam sada nikakva nazadovanja što se tiče kože i zdravlja. Već četiri godine kada pojedem crveni luk bi me pekao želudac, neugodan osjećaj kojeg se ponekad ne bi mogla riješiti danima od poslijednjeg konzumiranja. Prošlog ljeta sam pojela samo malo, veličine malog nokta i završila na hitnoj povraćajući, a drugi puta samo s ogomnom mučninom koju sam osjećala drugačije nego klasičnu mučninu kada bih je inače imala. Prije otprilike dva tjedna sam htjela probati mogu li sada jesti crveni luk i mogla sam. Pojela sam veliku jušnu žlicu u vrh, niti me je peklo, niti mučnina, kao da ga i nisam pojela.

Moje psihičko stanje nakon dekodiranja srca, ali i za vrijeme dekodiranja se popravilo na način da sam puno smirenija. Državne mature sam se bojala od početka srednje škole, a ove godine kada je došla podnijela sam je mirno. Nije me bilo strah ispita jer nisam razmišljala o ishodu. Mogu to usporediti sa svojim prijateljima koji su inače kada je pitanju škola bili puno staloženiji, bez straha, a kada je matura došla psihički su trpili veliki stres. Tako sam ja, poznati paničar, iznenadila okolinu s mirnim prihvaćanjem mature bez straha i najlakše od svih u mom krugu prijatelja podnijela sam maturu. Što se tiče straha, na jednom od dekodiranja srca nisam mogla udahnuti i imala sam osjećaj gušenja. Na početku ovog svjedočanstva spomenula sam kako sam se toga stravično pribojavala, ali kada se pojavio taj osjećaj na dekodiranju – nije me bilo briga. U srcu sam imala dobar osjećaj i nisam se bojala, a i sam osjećaj nemogućnosti udaha je brzo prošao. Bila sam jako sretna zbog te hrabrosti koju sam osjećala.

Prije dolaska na terapije imala sam bolne menstruacije. Nekad bi bile malo bolne, nekad gotovo neizdrživo. Većinom sam pila obvezno tablete za bolove kako bih lakše pregurala to razdoblje, ali nekad ni tablete nisu uspjele smanjiti bol. Tijekom i nakon dekodiranja srca menstruacija mi nije bila bolna ili ako jest iskoristila bih III. ključ koji se dobije po završetku dekodiranja i bol bi za nekoliko minuta prestala.

Odnosi u obitelji su se promijenili. Moja obitelj mama, tata i baka također idu na terapije, a kada sam ja kod kuće zajedno slušamo emisiju Snagom srca. Tata je smanjio tablete za visoki tlak čak za četvrtinu, mama može čitati bez naočala što je prije bila nemoguća misija, baka se osjeća bolje psihički i nema više problema s panikom. Osjećam da imamo bolju komunikaciju i da više razgovaram i dijelim neke stvari koje bi im prije prešutjela.

Prije nekoliko tjedana sam osjetila kvržice u dojkama i bol te sam se uplašila. Berislav mi je savjetovao odlazak liječniku koji je dijagnosticirao ciste koje će proći i nisu opasne. Prošle su, ali prije pregleda me iznenadio moj stav. Bila sam spremna prihvatiti realnost kakva god da je i ne živcirati se i bojati jer jedino što možemo kada imamo neke simptome jest dijagnosticirati problem i sukladno tome djelovati.

Promijenila sam se ja, moja okolina i moje zdravlje… Sve zahvaljujući dvoma najvećim srcima – Berislavu i Ivani. Hvala vam na svemu što su učinili za mene i moju obitelj. Ne mogu ni zamisliti kakav bi bio moj život da vas ne poznajem. Šaljem vam zagrljaj.

Stella Zavišić