Mozak pojedinca je odgovoran za njegovo zdravlje i život

Naš mozak je jedini organ našeg tijela koji je jedinstven i univerzalan u odnosu na svakog drugog pojedinaca, kolektivnu svijest, i univerzum. S pravim razlogom se kaže da si zapravo samo

ono što stvarno misliš…
Naš mozak je podijeljen na tri nivoa preko kojih filtrira pristigle informacije i na temelju ta tri nivoa donosi odluke koje pojedinca pozicioniraju u njegovom životu u odnosu na ljude i pojave.
Uvjerenje, vjerovanje i misao je čimbenik svake odluke koju donosi čovjek.
Svaki od ovih čimbenika ima i svoju suprotnost, ili više njih istovremeno.

Uvjerenje – utopija
Vjerovanje – zabluda
Misao – osobnost

Ljudski mozak nema realitet u odnosu na sadašnjost, već je samo loša memorija prošlosti, u koju je utkano mnogo osobnosti.
Mozak nema sposobnost realnog boravljenja u sadašnjosti, a još manje u budućnosti. Sve što se odigrava sada, njemu je doduše prezentacijski i iskustveno poznato, ali konačan sud, realitet i podvučena crta dolazi tek kroz neko vrijeme. To je poput sjetve i žetve koja dolazi kao rezultat svega uloženog u prijašnjem vremenu.
U toj interakciji sadašnjeg i budućeg vremena mozak stalno zaostaje jer nema istog trenutka potvrdu ili demanti.
Taj vremenski odmak između sjetve i žetve, najbolje se očitava u svakodnevnom donošenju odluka svakog pojedinca.
Uvjerenje i vjerovanje dobivamo iz kruga obitelji, prijatelja, škole, fakulteta, radnog mjesta, pa samim tim i vrlo malo mogućnosti nam u životu ostaje da budemo drugačiji, tu mislim na pozitivno drugačiji.
Čak i onoj najmanjoj osobnosti svakog pojedinca, utkano je preko 70% kolektivne svijesti.
Vratimo se na mozgu čestu nepoznanicu budućeg vremena. U situaciji kad nema u svojoj memoriji iskustvo iz prošlog vremena, odluku će donijeti pod velikim utjecajem uvjerenja, vjerovanja i pritiska okoline.

 

ZAKLJUČAK:
Dok je čovjek stvarno ono što misli i najčešće je rob svojih misli ili opterećenja prošlosti. Na drugoj strani taj isti čovjek nema mogućnosti da svojim mozgom promijeni svoju stvarnost, uvjeravajući sebe u nešto drugo ili se tjerajući na pozitivno razmišljanje.
Razmišljanje je zapravo amplituda promjene ideja, stavova, zaključaka i odluka, ali samo unutar poznatog iskustva iz prošlosti.
Mislim – da kad ne znaš, da znaš ne bi morao misliti.
Razmišljanje je odraz nepoznavanja i nesigurnosti, a automatizam provjerena rutina u bilo kojem segmentu života sa ostvarenim rezultatom u praksi.

Leave a Reply