Moje ruksak djelovanje

Želio bi podijelit svoje iskustvo djelovanja iz srca na jednom malom i naizgled bizarnom primjeru. Naime, kako se svako jutro vozim tramvajem na posao u kojem je uglavnom jako velika gužva, to sam uočio kako školarci na leđima imaju ruksake koji zauzimaju jako puno mjesta i kako su ljudi nasilni (guraju se, ne žele se pomaknuti drugim ljudima da uđu ili izađu iz tramvaja), te kako postoji određeni strah da neće uspjeti izaći na svojem stajalištu, kao i strah da neće moći uči u tramvaj.

Navedeni prijevoz na posao u ugodnoj atmosferi s ugodnim suputnicima kod mene je dovodio do razno raznih reakcija, no reakcija iz UMA, koje reakcije su posljedica EGA.

Dakle, reakcije su uglavnom bile, ljutnja bez reakcije, ljutnja s reakcijom, verbalnom (ne guraj te se, maknite se, skini taj ruksak), nevrbalnom (guranje ljudi iz tramvaja kada bi me počeli gurat, grubo guranje osobe s ruksakom, izguravanje osobe koja se gura uči prije svih u tramvaj) itd…

S vremenom, slušajući sebe, pokušavajući stavljati dobar osjećaj za sebe i zahvaljujući pričama dobrog prijatelja, shvatio sam kako moram djelovat ja, a ne tražiti od njih da budu drugačiji. Djelovati na način da stavim dobar osjećaj za ljude oko mene u tramvaju (da nisu živčani, ljuti i agresivni), da se ne ljutim na njih, da ne reagiram obranom već da pokušam razumjet stanje u kojem se nalaze i stvari su se promijenile, jer sam se i ja promijenio, odnosno moje reakcije su se promijenile. Promijenile su se jer UM više ne proicira kako će biti, nema ljutnje,(jer nema razloga za ljutnju kad nema očekivanog guranja i već spremne reakcije na proiciranu reakciju). Radi toga su reakcije iz srca i iskrene, ako dođe do njih.

Tako sam danas mladića s jako velikim ruksakom lijepo zamolio da skine ruksak jer će bit više mjesta i zahvalio mu, bez ljutnje, bez obrane, bez očekivane njegove reakcije. Nakon čega je ruksak skinuo i držao ga identično kao i ja svoj ruksak.

Želim istaknuti kako do ovog nije bilo jednostavno doći i kako još danas ne mogu verbalizirati sebi, a kamo li nekom drugom kako točno doći do toga i kako kada se UM pojavi isti uspijem isključiti, jedino što znam da je potrebno BITI ISKREN PREMA SEBI I RADITI NA SEBI, no mogu podijeliti još nešto što mislim da bi moglo pomoći nekom.

Naime, shvatio sam da su reakcije (kako ove opisane, tako i u ostalim aspektima života) iz uma, jer koristim umom naučeni obrazac obrane, odnosno, um već zna da nema smisla ništa napraviti ili proiciram reakciju koja opravdava ne djelovanje.

Ne djelovanje je loše, jer hrani EGO koji hrani UM i tako se vrtimo u začaranom krugu. Naravno da UM i EGO žele ostat na tronu pa onda stvaraju začarani krug nedjelovanja koje se manifestira ljutnjom, fizičkim manifestacijama (bolovi tamo gdje smo najslabiji) i očekivanjem da smo mi nešto zaslužili.
Zadržao bi se na ovo zaslužili, naime, kada osoba očekuje da nešto zaslužuje (DJELUJE IZ UMA), tada joj je normalno da ne djeluje, već da očekuje od drugih da djeluju za nju, jer ona je to zaslužila, a u današnjem vrijeme ako je to platila, uf, uf, tada to mora imat, jer je to platila. Vrti se u krugu nedjelovanja i ljutnje, pa čak i frustracije na drugu osobu, zato što ne djeluje za nju, dok ona ama baš ništa ne radi.

Sama riječ djelovanje znači aktivnost, no prvo nas samih prema sebi, pa onda prema drugima i ne znači da ćemo jednom djelovati i to je to, već da trebamo djelovati iz srca i truditi se djelovati cijeli život, jer tek ako djelujemo iz srca, tada ćemo biti ispunjeni. Dopustimo našem srcu da bude ono što doista je, da preko njega budemo ono što jesmo, a ne ono što nas uče da jesmo, UM STVARA PROJEKCIJE, A PROJEKCIJE STRAH, A STRAH NE DJELOVANJE.

Stoga bi u prilog navedenom želio citirati jednu osobu:
Citat: „Kad nam je srce u punoj snazi tada su i naše emocije na pravom mjestu. Puni smo veselja, samopoštovanja, ljubavi, sreće, imamo više strpljenja, lakše prihvaćamo životne promjene, sebe i druge, puni smo strasti, a energija nam je protočna.“

Tino Bego – Zagreb